Prvi cin
Drama zapocinje jednog suncanog, praznickog, svibanjskog prijepodneva.Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan.Sestra Olga, iako već umorna od zivota, napornog rada i brige za obitelj koju je preuzela nakon oceve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaze u nju. Masa ih obje provocira zvizdanjem nekog napjeva, odaginjuci misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj uzaludno potrosenoj mladosti.
Među gostima slucajno ce se pojaviti Natasa, koju ce Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak medju ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao skolarka, ali ne od djevojacke sramezljivosti kako to naivni Andrej tumaci, nego zbog bolnog i neizbrisivog osjecaja manje vrijednosti koji je ponizava. Olga je iskreno zaprepastena Natasinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova ce joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)
Drugi cin
I drugi cin zapocinje u slavljenickom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maskara i velikoj kucnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Natasa, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, toboze zbog bolesti sincica Bobika; iako ce odmah potom sama otici na nocnu voznju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.
Treci cin
Treci cin, koji u klasicnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku pozara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolicno znacenje u drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvacen pozarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u buducnost. Majstorski se ispreplicu vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteci obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kucu i zalozio je, i s bolnom se nostalgijom prisjecaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.
Natasa se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kci Sofcica ne dobiju influencu; takodjer želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće ("zeli red u kuci"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi. Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.
Četvrti čin
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao.Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao muža.Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljenistan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih. Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras kuće.Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu.Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!"). Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati...
p.s:Pročitaje ovu knjigu, ovo je samo skracena verzija...